– Ljudi samo pričaju o odlaženju.

– Tamo možda i manje, ovdje je strašno. Hodaš cestom čuješ kako pričaju o terminima za vizu i kako je gužva i kako je nemoguće dočekati termin.

– Pa i ne pričali, kad za praksu dobiješ 40 KM. Kako da ne poludiš?

– Eeee, pa vi dobijete 40. U nas raja plaća 30 svaki mjesec da radi praksu. E znaš šta, ima da pričam djeci kad me jednom razljute, pa ja odlučim da im popujem kako je u naše vrijeme omladina bila toliko vrijedna i htjela da radi da su čak plaćali samo da rade, pa će to da zvuči ovako: „Ma znaš šta, derišta jedna lijena!? U moje vrijeme smo plaćali da radimo. Razumijete? Mi smo plaćali da bismo radili. 15 ojra dam da radim mjesec dana, a vi danas toliko potrošite za dan i opet nećete da radite!!!“
Ha? Je l’ da zvuči dobro da im tako drobim malo?

– E jes’ te spucalo.

– Pa moramo da iskoristimo situaciju. Trebam da zapišem ovaj tekst, da se sjetim.

– Ma sjetit ćeš se isto kako se naši roditelji sjete da nam pričaju kako su kilometrima išli u školu po svakoj vremenskoj prilici.

– E, a vidiš, onda kad dobijem vizu pa mogu da pričam da sam imala 20 maraka u džepu i da sam pješke raspalila u Dojčland.

– Ma daj, to ti neće niko vjerovati.

– OK, ostavit ću tu priču za unuke kad budem imala 80. Tad će tehnologija toliko da napreduje i ja ću da im budem pećinski čovjek i mogu da im prodam tu priču da sam pješke prešla sve to, tipa: „Ja kad sam bila mlada ja sam do tvog dida 1500 km pješke prešla, a ti ne želiš da nazoveš tu svoju na taj svoj uređaj (koji neću imati pojma kako se zove jer će da bude neki čip ugrađen u dlan i tako ti fazoni).“

– E jes’ te inspiracija. A vidiš ti ovaj tekst što sam sad šerovala. Nije tu više ni do para, ni do neimanja posla. Tu je, stari, do čitavog sistema koji je katastrofa, što ne možeš da živiš ko čo'ek. Što ti treba štela da ne umreš od glupog gripa. Što je neko izmislio ovaj glupi pripravnički da radiš za crkavicu, dabogda čitav život pripravnički radio.

I to je to. Možeš vući na stranu „treba da se ode“ ili na stranu „treba ostati i boriti se“, ali uvijek smo tu oko jedne teme, teme o kojoj sam mislila da nikad ne pišem, ali eto pišem. O toj temi svi pišu.

I ponekad iz frustracije i čekanja kreneš da se šališ i pišeš gluposti, ali to je isto histerija, samo je preneseš na chat pa ne dođeš do onog dijela kada počneš da se smiješ pa nastaviš da plačeš.

Jer eto, dešava se i bit će jednom u udžbenicima nešto kao „velika seoba mladih“ ili kako je autor teksta zbog kojeg je počelo ovo chatovanje napisao „bježanje“. Da. Možeš to nazvati „velika bježanija mladih“.

Tema o kojoj se piše, debatuje i vrišti. Tema o kojoj se naglaba i ništa ne poduzima. Osim zahtjeva za vizu.


Piše: zelenislon ◊ Izvor fotografije: tumblr.com