Čim se mjeri nedostajanje?

Sjedila je sama na željezničkoj stanici i čekala. Čekala je voz za koji nije znala kad dolazi. Čekala je voz sa kojeg će sići on. Bila je tužna. Da zna rok trajanja svom čekanju, lakše bi joj bilo. Ali limes ovog čekanja teži u beskonačnost. Nije htjela da vjeruje da neće dočekati. Da je njeno čekanje uzaludno. Sklopila je oči i potonula u misli. Duboko, najdublje. U sjetno sivu izmaglicu. I tamo je srela jedno pitanje koje je već duže vrijeme stajalo u pozadini njenih misli. Čim se mjeri nedostajanje? Odgovor nije znala.

Po ko zna koji put je hodala kroz sjetno sivu izmaglicu misli i obilazila oko tog pitanja sa svih strana. Dio nje je mislio da na to pitanje odgovora nema, ostatak njenog bića je znao da samo treba da bude strpljiva. Kao što čeka voz, tako treba da sačeka i odgovor. Doći će. I odgovor i voz. Otvorila je oči i pogledala u prugu. Pratila je šine pogledom i u daljini ugledala voz. Znala je da je to voz koji čeka. Znala je da je on baš u tom vozu i da je prešao sve te silne kilometre između njih zbog nje. Zato što mu je nedostajala. Tad je dobila odgovor na svoje pitanje. Nedostajanje se mjeri kilometrima.


Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: youtube.com