Naš ovonedeljni outLOUDer je osoba čije stihove vrlo dobro znate. Svojom spontanošću, iskrenošću i lepotom izraza, ovaj mladić svakog utorka na našem sajtu izmamljuje osmehe, melanholične uzdahe, ali i pokoju suzu.
Emanuel Srpak je, kako sam kaže, dete u telu dvadesetjednogodišnjaka. Već sedam godina svoje najtananije emocije pretače na papir, u reči i note, i pritom nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Sa njim smo razgovarali o njegovom pisanom i muzičkom stvaralaštvu, inspiraciji ali i uzorima i pogledima na svet. U nastavku pročitajte šta nam je sve ovaj talentovani mladić otkrio. 🙂 

Kako bi se predstavio nekom ko te ne zna? Ko je, u suštini, Emanuel Srpak?

Emanuel Srpak je osoba od krvi i mesa, preveliki sanjar, beznadni romantičar, emotivac i osoba koja ima naviku da svoje snove vodi u realnost. Na taj način sve oko sebe vidi i doživljava u metaforama, što mu jako godi. Mancho je dijete u tijelu 21-godišnjaka i zapravo vrlo jednostavan ali veoma kreativan čovjek. Neki bi rekli, “pisac” no ja preferiram izraz “borac protiv vremena”.

Da li možeš da izdvojiš trenutak u životu koji je bio okidač da počneš da pišeš i sećaš li se svojih prvih autorskih redova?

Počeo sam pisati krajem 2010. godine, otprilike. Zapravo se ne sjećam prvih redova jer sam najprije počeo na engleskom jeziku, što je danas rijedak slučaj. Jedino što znam jest osjećaj oslobođenja, to pamtim i uvijek ću pamtiti jer još nije otišao.

Fejsbuk stranica i blog na kojima sa svetom deliš svoju poeziju nose naziv  „Krvarim stihove“. Zašto baš ovaj naziv?

Nazivom “Krvarim stihove” želim ljudima poručiti da nije sve tako sjajno kakvim se čini. Obično, kad se zapričam sa ljudima o stvaralaštvu, oni gledaju na to kao na jednosmjernu ulicu. Vjerojatno pomisle “gle, on napiše pjesmu i svijet mu je ljepši”, što nije slučaj. Svoje sam stvaralaštvo izjednačio sa procesom disanja, jednostavno moram pisati jer bez toga kao da ne postojim i svakog trena uživam u tome. Obično pišem noću, prije spavanja, kada nitko ne može vidjeti moja krvarenja, pa mi se čini da istovremeno krvarim i pišem. Prokrvarim da upoznam svoje rane a stihovima ih zaliječim. A istina je da svi mi imamo svoje rane i životne priče te navike kojima ih pokušavamo iscijeliti. Lijepo je krvariti stihove jer ono što te ubija, istovremeno te ojačava do neke neobjašnjive mjere.

Kada sam se prvi put srela sa tvojim stvaralaštvom, nisam mogla a da ne poverujem u svaki pročitani red. Pored toga, nisam mogla ni da odolim utisku da nam kroz svoje autorske redove donosiš emociju koja je daleko ispred tvojih godina. Kako je došlo do toga da sa svega 21 godinom stupiš u tu iskrenu, sveobuzimajuću vezu sa stihovima i svetom koji opisuješ?

Ovo pitanje mi je posebno drago. Kao što rekoh, svi mi imamo svoje priče a moja priča me natjerala da odrastem mnogo ranije od mojih vršnjaka te da se borim sa prošlošću. Iskreno, ni sam ne znam gdje i kako se razvila ta emocija, smatram da su je životni događaji usadili u mene bez mog znanja. I godinama je to raslo i raste i rasti će. Emocija je osnova mog postojanja, bez emocije nema ni mog stvaralaštva. Na kraju krajeva, godine i vrijeme čine samo brojevi kojim se ljudi orijentiraju u ovom svijetu u koji su bačeni, da bi sve imalo malo više smisla.

Jednom prilikom izjavio si da su tvoje pesme tvoj štit od stvarnosti pune poteškoća. Da li si i ti mišljenja da najlepše redove pišu najnesrećniji ljudi?

Dijelim isto mišljenje, no samo na temelju osobnog iskustva. Zasigurno tamo negdje postoji netko tko svoju poeziju dijeli sa srećom, no ja sam nerijetko suprotan slučaj. Ipak, izuzetna je čast imati mogućnost da se unutarnji svijet prelije na list papira.

Pod uticajem kojih emocija najčešće nastaju tvoji radovi, iz čega crpiš inspiraciju?

Da se jednostavno izrazim, moje pjesme najčešće nastaju pod utjecajem ljubavi, tuge, nostalgije, ushićenosti ili sreće, to bi mogla biti neka osnova. A sve one ostale emocije sakrivene su u pjesmi na svoj način.  Inspraciju ni ne moram crpiti, ona uvijek nadođe sama kao dobra prijateljica. Obično ni sam ne znam kako će pjesma završiti pa se samo prepuštam osjećaju i putujem. Za mene je to još veći doživljaj nego za čitača, vjerujte mi. Jedno lijepo putovanje kroz redove bilježnica. Obično pišem o svemu što mi se u životu događa, a ponekad neki mali dio zapadne u fikciju. Pisanje smatram nadnaravnim procesom, totalnom strujom misli i uvijek se, kroz to pisanje, upoznam na neki nov način. Predivno je živjeti sa šarenim mislima iznad ramena.

Ako bi trebalo da navedeš par autora ili dela koja su presudno uticala na tvoje stvaralaštvo, kako bi ta lista izgledala? 

Definitivno bih naveo: Damir Urban, Nick Cave, Leonard Cohen, Bob Dylan, Albert Camus, Charles Bukowski. Tu se može pronaći i mala doza Johna Greena.  Isto tako, moram spomenuti Ognjena Karadžića sa kojim već nekoliko godina održavam prijateljstvo koje se, po mom mišljenju, u ovom životu neće prekinuti. Što želim reći – lijepo je imati pisca za prijatelja i na taj način, on je uvelike utjecao na moje stvaralaštvo i inspiraciju.

Pored pisanja, aktivno se baviš i muzikom. Ne samo da si tekstopisac, već i pevaš, i sviraš gitaru. Da li se ljubav prema muzici javila paralelno sa ljubavlju prema pisanoj reči, ili je to bio proces „za sebe“? Kada si poželeo da se oprobaš kao muzičar?

Zapravo sam najprije počeo sanjati u dodiru gitarskih žica pred jeftinim mikrofonom, tako da možemo reći da sam najprije jednostvno htio biti muzičar. I bilo je magično. Nakon otprilike godinu dana, pisana riječ me preotela a ja sam to dopustio. I od tog trenutka nisam prestao pisati. Sve se to sleglo u jedan sopstveni proces, jedno disanje, jedan zalogaj za dušu koji raste iz dana u dan. Volim širiti horizonte i okušati se u novim stvarima po pitanju stvaralaštva.

Široj javnosti si sasvim sigurno ostao poznat i kao učesnik jednog poznatog muzičkog takmičenja. Šta ti je to takmičenje donelo, kakve utiske nosiš odatle i koliko je hrabrosti trebalo da se odlučiš na jedan takav korak?

Show Zvijezde donio je mnogo lijepih iskustava, upoznao sam veliki broj ljudi koji su po nečemu veoma slični meni – svatko od njih na svoj način. Zapravo nije trebalo mnogo hrabrosti, samo sam prihvatio ponudu kad su me kolege studenti prijavili i to je to, go with the flow. Iako je moje sudjelovanje kratko trajalo, to je rezultiralo u nekoliko različitih projekata ali ne smijem reći ništa više od toga jer će me ubiti (psst!)

Gde svi mi zainteresovani možemo da čujemo tvoju muziku i kakvi su ti dalji planovi na književnom i muzičkom polju? 

Vodim youtube kanal, zaseban blog “krvarim stihove”, istoimeni blog na tumblru te dvije stranice na facebooku. Po pitanu planova, definitivno bih htio dati ljudima priliku da čuju moje pjesme i stihove uživo, zato planiram organizirati večeri poezije i glazbe prvom prilikom. Isto tako, bilo bi lijepo u rukama držati primjerak vlastite knjige, no tu se moram potruditi jače po pitanju izdavača. No, kao i uvijek, moje su ladice pune autorskih radova i kod kuće samveć  završio nekoliko knjiga. Samo je pitanje kad će izaći na vidjelo.

Za kraj, s obzirom na to da je outLOUD nedavno napunio svoj prvi rođendan, koju pesmu bi nam otpevao ovim povodom i šta bi poručio našim vernim čitaocima? 

Otpjevao bih pjesmu koja nije vezana uz rođendansku tematiku ali mene usrećuje svakog jutra. Nick Cave – Opium Tea. Čitaocima bih poručio da ostanu svoji, ostanu kreativni i da i dalje žive glasno!


Fotografije: Privatna arhiva

Piskaralo uvek željno čipsa, vina, trilera i društvenih igara. Bacila u vodu tri godine ekonomije da bi zaplivala u vodama pisanja, studiranja španskog, i življenja, generalno. Nije se pokajala. Neće reći koliko ima godina, jer i kad kaže – niko joj ne veruje.