Hoću li ikada obrijati bradu?

U vlastitoj bradi
spremio sam
serum smirenja
zaplet dodira
i ponešto topline.
Malo prostora za tvoje dlanove.
Onu klupu iz parka
na kojoj smo sjedili zagrljeni
i mnogo mnogo čuđenja…
miris subote
miris jastuka i
tvog parfema
svježinu zaljubljivanja
dašak jeseni
zraku sunčanih maštanja.

Čuvam trenutak govora
red prepun pridjeva
slobodni stih
i nešto soli koja me sašila.
Nešto boli, tek toliko
za pjesnika
koji drijema kad te nema
a živi u snovima.

U vlastitoj bradi
sačuvao sam
otisak osmijeha
sreće dječjeg kalibra
i noćnog tiskanja.

I što da onda kažem
plitkim filozofima
kad mi kažu da podsjećam
na najobičnijeg pustinjaka?

I brada će porasti
jednako kao
tvoj miris u njoj.


Autor: Emanuel Mancho Srpak ◊ Izvor fotografije: pinterest.com