Jedna besana noć

Jedna besana noć
U kući punoj povijesti
Dovoljna je da smuti snove
Tako da izgledaju kao stvarnost
A stvarnost je ono
Čega se najviše bojim

U ovom krevetu umirao je moj djed
U agoniji i patnji
Još ima onaj stari smrad
Samo ja ga osjećam
Već četvrtu noć ne mogu spavati
Jer smrdi na prošlost

U sobi pored spavala je moja majka
Umrla je, prošlo je devet godina
Još i danas ne volim ulaziti
Samo u tu sobu
Jer se srce ne može oduprijeti
Pa se otvara sjećanjima

Taj namještaj drži osjećaje
A zidovi pričaju priče
Prozor kroz koji uperim pogled u svijet
Slikom laže jer sunce ne sija
U toj sobi uvijek je noć
Noć bez sklopljenog oka

Jedan pogled u zrcalo
Govori mi da sam okamenjen
Još uvijek sam onaj dječak
Jedina razlika je što ne znam kako se smije
Smiješak znam provući (To je rijetko)
Tek nakon srebrnih suza prošlosti

Ne mogu podnijeti sebe
Kako stojim u toj sobi
Znajući da nisam mogao učiniti ništa
Ništa protiv bolesti
Ništa protiv raspada obitelji
Ništa protiv smrti

Trebalo bi povući
Barem jednu litru budućnosti
Koja bi me opila nadom
Da postoji sunce bez opeklina
I mjesec bez nesanice
Da je sve u redu, iako ponekad i nije

S ovakvom prošlošću
Teško se suočiti
Teško je disati i živjeti
Spavati, buditi se
San otimaju uspomene
Koje probude zvukovi

Lavež susjedovog psa
Tako zvuči kao plač
A sva ostala zujanja
Zvuče kao koraci
Posljednji plač moje majke
Posljednji koraci mog djeda

U te zvukove
Uguram se i onaj nijemi ja
Koji ništa ne zna
I ne dobiva priliku
Da izusti
Ono posljednje zbogom

I eto, proteći će
Još jedna besana noć
U ovoj kući punoj povijesti

Dobro jutro


Autor: Emanuel Mancho Srpak ◊ Izvor fotografije: favim.com