Jedna riječ – Višnja

U jednoj dremljivoj zgradi na periferiji uzavrelog grada, dvoje ljudi tintom razlijeva dušu po žednom papiru. Bisera Đ., sa svojih dvadesetak godina, sanja danju u potkrovlju. Isak A., zaturio po džepovima skoro sedamdeset, kuje snove noću u prizemlju. Pogledima se sreću tek ponekad. Gledaju se srcima natopljenim mastilom.

Svake večeri, čim se prve zvijezde prenu iz sna, Bisera napušta stan ostavljajući samo komad neba, cimera koji se smjestio u nakošeni krovni prozor. U Isakovo poštansko sanduče ubacuje kovertu. Potom je noć po ustaljenom voznom redu odvodi u Fabriku metalnih proizvoda, gdje se do jutra njeni prsti takmiče s pokretnom trakom.

Svakog dana, kad je sunce u zenitu, Isak napušta stan ostavljajući samo ružu puzavicu, cimerku koja se smjestila na njegov balkon. Otvara sanduče ključićem sa lanca džepnog sata, i uzima dragocjenu pošiljku. Potom ga dan u svom uobičajenom ritmu odvodi do obližnje pijace, gdje kupuje namirnice i novine, slušajući kako mu svijet šušti pod prstima.

Kad zemlja otpleše jedan krug, Bisera otključava limenu kutijicu u koju je Isak ubacio papirni smotuljak.

On piše o danima kad mu je korak bio brz, o prerano ugaslim toplim očima, izdajama, strasti… Bisera kroz riječi razabire zvuk potpetica na parketu, zveckanje kristalnih čaša i pucketanje gramofonskih ploča, smijeh, odlaske…
Ona prosipa na papir odrastanje u ljubavi koja lomi kosti, i bijeg kad je od njihovog srastanja duša srasla nakrivo. Očajničku noć u zagrljaju stranca. Jutro u kom slatka šaputanja od prethodne noći zveče kao milostinja na pločniku.

Juče je Isak nalivperom na hartiji urezao pitanje: “Da li bi tvoj život mogao stati u, recimo, tri stotine pedeset sedam riječi?”

“Kao da pokušavaš izliti okean na vrh čiode”, pomislila je Bisera, “Šaka slova za čitav život”.

Ali kad ujutru posjeti fabričkog ljekara zbog iznenadne nesvjestice, i čuje bat srca koje kuca ispod njenog, sve o čemu može misliti jeste topli ljetni pljusak na goloj koži, i sjaj kiše na zrelim višnjama. Tako valjda miriše svijet kad na njega stiže djevojčica. Jedan jedini udah ispuni joj cijela pluća, jedno ime zaigra na vrhu nepca. I tad zna, tri
stotine pedest sedam riječi nije premalo, već previše.
Dovoljna je samo jedna.
Višnja.


Autor: Darija Marković ◊ Izvor fotografije: favim.com