Jednom kad je behar prekrio dolinu

Kad je behar pao po dolini dječak je imao devet godina.

Imao je rijeku punu rakova sa dugim smiješnim antenama na glavi, oguljena koljena i sklonište
u očevom zagrljaju. Pod strehom njegovih podlaktica skrivao se preplašen čudovištima
stvorenim od šuštanja lišća i sjena u predvečerje.

Imao je i šarene klikere i jednu djevojčicu, u čije oči bi gledao kao u dva mala sunca, sve dok
mu se trepavice ne bi upetljale od nekog smušenog stida.

Ali ništa od toga nije se moglo porediti sa onim jutrom kad ga je probudio opojni miris behara.

Istrčao je u dvorište, još sanjiv i trapav, bosim nogama gazeći bijeli tepih od latica, kome se nije
nazirao kraj. Bio je posvuda. Po krovovima, kapijama, klupama…Nošene povjetarcem latice su
pravile ukrase u kosi, lijepile se za odjeću, spuštale na stolove i kredence kroz otvorene prozore.

To mora da je neki dobar znak – čulo se sve do vrhova brda koja su okruživala mjestašce na koje
su uporno slijetale uskovitlane cvjetne loptice.

,,Kao pernati blagoslovi rasuti iz Božije jastučnice.”, rekao je dječakov otac.

Kad sljedećeg jutra umjesto tih malih nebeskih izaslanika dolinu probude sivkaste mrvice što
lelujaju zrakom, otac uzima dječaka u naručje, i bezglavo trči ne znajući ni kuda, ni zbog čega
tačno. Jedino što shvata jeste da mora biti daleko, što dalje od mjesta iz čijeg sivila je i dalje
ponegdje kao opomena bljeskalo jučerašnje čudo. Čudo koje su gazila panična stopala, mala
i velika, bosa i obuvena. Stopala koja mrve kredu, i sa kamenih ploča u najtoplijem dvorištu u
dolini brišu naherene zmajeve i iskrzane mačeve, koje je juče nacrtao dječak. Zatiru nakinđurene
princeze u širokim haljinama, koje je pored njih nacrtala djevočica.

Dječak je znao samo da je glatke latice behara zamijenio pepeo. I da sivkasti prah ispisuje
musave hijeroglife po rukama i obrazima, grize nosnice i taloži se negdje u dnu grudi.

Čudovišta su se istrgla iz zagrljaja.

I kad su prestali da bježe, kad ih je okean dijelio od voćnog cvijeta i sivih gužvica, opet su ih čuli
kako dišu u sjenama.

Više jedan kraj drugog, nego jedan s drugim, lomili su jezike o tuđe riječi. Lomili osmijehe o
strana lica.

Godine neće saprati miris gareži nikad.

Neki ljudi imaju srce od jagoda, slatko i mirisno. Mogu se prepoznati po tome što im tuga
ispisuje crveni trag u besanim beonjačama. Drugi opet čuvaju u sebi premale iznosane kofere
umjesto srčanih zalizaka. Ima i onih iz čijih grudi niču ivice noža. Režući sve oko sebe, i
sami bivaju izranjavani ogoljenim sječivom.

Od dana kad je pepeo prekrio dolinu, srce dječakovog oca bilo je poput školjke. Mekane srži ali s
oklopom koji ne propušta ni riječi ni suze.

Ponekad, kad bi mu rakija zagrijala zjenice, u zacakljenim očima nazirao se nekadašnji pogled
koji pomjera planine, i gasi se u trenutku kad su oživjele sjene.

Kopnio je u svojoj nijemoj tuzi, u pijanim magnovenjima, u snovima, sve dok na javi nije ostalo
od njega ništa sem pitanja:

,,Iz čije jastučnice se rasula ona čađ?”

Dvadeset ljeta poslije, dječak sa nešto više godina na ramenima, još uvijek traži bljesak behara
po travi i ciglama. Traži riječne rakove i nacrtane aždaje. I nikako da ih dosegne iako su sve
vrijeme s njim, utisnuti u godove duše, tik do dva mala sunca.

Znao je to dok je s uzvišice posmatrao dolinu, mnogo manju nego što je pamti, zaraslu u šiblje i
koprive, punu ranjenih kuća sa tek pokojom kapom od crijepa.

Dok je gledao krhku žensku siluetu u podnožju i osjećao kako mu se mrse trepavice.

U dvorištu u kom su izgrižene vremenom stajale kamene ploče, djevojčica sa dvadeset i nešto
ljeta u prstima, kačila je veš štipaljkama na štrik. Prišao je, blago joj dodirnuo nadlakticu, i isto
tako se nasmijao kad se okrenula, i kad je zemlja počela brže da se vrti oko svoje ose.
Osmijehnula se i jedna gologlava kuća.

Opet će ovu dolinu jednom prekriti pepeo. I opet će nekad padati behar. A u međuvremenu,
jedan dječak je pronašao jednu djevojčicu.


Autor: Darija Marković ◊ Izvor fotografije: pinterest.com