Mene su uvijek pitali kako tako lagano prebolim. Nema kod mene klasičnog tugovanja. Otkrila sam super recept kako preboljeti u 24h. Svaki put zamislim da sam ostavljeni muškarac. Obično budem neko od onih ubogih pjesnika. Bila sam i Puškin, ali preživjela sam dvoboj i u njemu usmrtila i Nataliju i  D’Anthèsa.

Ovaj put ću da zamislim da sam Dario Džamonja i junački ću podnijeti kraj. Polupat ću sve u kafani na Marin Dvoru, i pijan se teturati do taksiste i u vožnji debelim jezikom nazivati te kurvom, proklinjati život i govoriti po 25 puta “Koga sam ja to volio?”.

Mogu da budem i nepoznati pjesnik iz nekog dalekog stoljeća i u zadimljenoj kafani prepunoj boema i skitnica plakat ću kao dijete. Zatražit ću od konobara maramicu ali neću obrisati suze već izvući pero i napisati 25 katrena o našoj ljubavi. Popet ću se na stolicu i tražiti od kasapina nož i vikati na sav glas “Kada mi se glava otkotrlja po pločniku do Sene recite joj, tek tad, da sam je volio!” Uhvatiće me skitnice i odvući iz zadimljene kafane, prespavat ću sa njima a u jutro se odvući u svoj stančić i piskarati u nadi da ću postati pjesnik.

A i Dario će se istuširati i pisati priče. Tako je lako odigrati kraj ako vam dodijele ulogu muskarca, u životu. A ako ste u ulozi žene onda odglumite kraj, ali na muški način.


Piše: Luna Hodžić