Ljubav je priviđenje

Ljubav je priviđenje koje živi noću. Kada se upale ulične svjetiljke i skinu maske. Kada ostanemo sami sa nemirima. Ljubav živi u tami, i skriva se ogrnuta njom. Ljubav živi u malim stanovima, prostranim krevetima. Ljubav luta ulicama, stoji na mokrim pločnicima. Ljubav se smije tako glasno da joj čuješ i otkucaje srca. Ljubav i plače, pati tako jako da njen jecaj para uši i ulazi u sve stanice mozga. Ljubav je jedan sretni trenutak i godine patnje. Ljubav je ono što nas tjera da pomjerimo planinu i ubijemo čovjeka, ali i ono pred čim drhtimo i ne možemo da govorimo.

Ali niko još nikada nije objasnio ljubav.

Sinoć sam vozila jednom od onih ulica na čijim pločnicima visoke potpetice nemaju snove. Ulicom u kojoj žene, naizgled, i ne mare za ljubav. Padala je kiša. Jedna mi je mahnula rukom u kojoj je držala cigaretu. Niz lice joj se slijevala kiša. Vozila sam polako. Jesu li ikada voljele, bile zaljubljene? Jesu li uprkos svim rukama koje ih dodirnu usamljene?

Na radiju je Gene Noble pjevao Imagination a ja sam pokušavala da shvatim da li je ljubav možda samo imagination. Ti si vjerovatno u tom trenutku otišao pod tuš, nakon što si se volio sa njom. I tamo su ti prsti na staklu u udubljenju pronašle moje venerine rupice, i osjetio si ih kako te bole pod prstima. A ja sam stajala na semaforu i mislila koliko je nas u svijetu koji živimo za samo jedan trenutak u kojem prepoznamo ljubav. Iza mene su trubili automobili. I vozila sam kroz usamljenu noć bojeći se da uđem u mali stan i prostrani krevet, sama.

Ljubav je priviđenje u kojem nekada odigramo uloge za koje nemamo objašnjenje. Priviđenje sreće koje nekada nestaje kada se upale ulične svjetiljke.

Sutra ćeš me zagrliti.

Zar je bilo šta drugo važno?

Otključala sam vrata i pustila da mi pas skoči u zagrljaj. Vani je prestala kiša.


Autor: Luna Hodžić