Ne,
nisam odustao.
Samo sam malo
zavirio u staru
jazbinu,
da potražim sebe.
Zapahnu me
poznati vonj i zadah
melanholije
i ravnodušnosti.
Osjetih kako
me vlaga i tama
sa memljivim
prstima pokušavaju
uvući unutra,
opet vratiti na staro.
Ali NE!
Ovoga puta
Neću se predati!
Previše dobrih stvari
pustio sam da
istruli pored mene,
čekajući da
ispružim ruke.
Zato sada ruke
ka suncu pružam,
hrlim i bježim
iz ovog blata.
S osmjehom
na licu,
vraćam se
među žive,
noseći u zubima
ukus melanholije!


Piše: Miloje Tomić Mikica  Izvor fotografije: eskipaper.com 

Portal za kulturu, obrazovanje i priključenija