Moji ljudi

Juče mi je neko koga sam svrstavala u ono ,,moji ljudi“ rekao:

,,Ja sam specijalista. Nemam vremena.“

 Sve češće čujem rečenice kao što je ova:

,,Ja sam akademski građanin. Ko je ona da mi kaže tako nešto?“

Ja imam svoju svesku ljubavi. Tu sam smjestila priče ljudi koji, uglavnom, nisu specijaliste, niti akademski građani. Tu je priča jednog taksiste. Priča o njegovoj prvoj ljubavi, borbi sa njenom cijelom porodicom, njen nervni slom, kakvu je kafu voljela. Priča o starici koja je završila samo četri razreda osnovne škole, ali se tako mudro borila za svoju ljubav, dok je cijeli svijet ratovao. Priča prodavačice u marketu i njenom mračnom princu koji joj je spasio život i pisao pjesme, a ona se zaljubila u nekog ko se za nju borio. Priča najvedrije žene koju sam upoznala, čistačice. Pričala je o svojoj ljubavi koja je voljela drogu više od nje. Preživjela je ljubav, putovala svijetom u potrazi za sobom. Nakon jednog romana slijedi slika nje sa njenom i usvojenom djecom. Izvukla je par klinaca iz dubina droge. I zrači. Liječi.

 Neko od mojih ljudi je rekao:

,,Moje ruke su za sviranje. Ne za čišćenje.“

Moji ljudi trpe šamare od svojih ljubavi.

Neko od mojih ljudi je prosuo konobaru čašu piva u lice jer ga je konobar, slučajno, nagazio.

U nekom trenu odrastanja moji ljudi su prestali da budu moji ljudi.

A i oni su odlučili da su im moje oči previše čudne, zagrljaji nestalni, ili predugi. Kažu ne može se tako živjeti. Kako je moguće da sam propustila predavanje, kako je moguće da ne znam gdje su mi diplome i nagrade? Kako da im objasnim da sam ih skinula sa zidova, jer sam ih prerasla. Kako da im objasnim da poneki let ne smeta za hodanje, da zagrljaje ne mogu da zapišu u planere. Da sam i ja radila, i učila, ali sam  imala vremena. I dopustila sam ljudima da mi kažu. I lijepo, i ružno. Zato što ne moraš da odrastaš sklopljenih očiju i gluv za druge. Ne moraš da prerasteš svoj krevet i svoje snove.

Kako, kad ,,moji ljudi“ nisu više tako moji.

Prerasli su, izgleda, i mene, i moju djetinju ljutnju, i najduže zagrljaje,

i moju svesku ljubavi.

 A meni se nešto ne prave pijedestali?


Autor: Tamara Senić ◊ Izvor fotografije: pinterest.com