Napuštam ovaj svijet u trenucima

Napuštam ga na rubu ljeta, u koferima sa zrncima pijeska i peškirima mirišljavim od soli i mora.
Onda kada stiže jesen zanosna, spremna da mi sve šavove na haljini potrga i u tvoj me zagrljaj nagna.
Kada zaronim u kadi i izgubim se u mjehurićima
i brojim koliko mogu biti živa bez zraka.
Dok Hozier pjeva.
Kada ti zagrizem usnu kao jabuku usred Edena
a duša mi se na prstima zavuče ispod tvoje košulje i u uvojke ti se sakrije i u njima na tren oživim i ponovo umrem.
Napuštam ovaj svijet u trenucima koji mi svu sreću svijeta nastane u rupice obraza.
Kao što je onaj u kojem me vjetar miluje i kosu mi trga i nosi u gnijezda pticama.
Tišinu i mir u gustoj šumi koje prekine zvuk krila.
Napuštam ga na ulici u kišnom danu bez kišobrana sa osmijehom, drugima luda i čudna.
U zagrljaju autističnog dječaka.
U pravilno napisanim malim i velikim slovima, grafitnom olovkom i malim prstima.
Napuštam ovaj svijet u trenucima
sa bezbojnim krlima, nevidljiva letim do krovova Istanbula.


Autor: Luna Hodžić