U jednoj od novembarskih noći, u autu, na semaforu, u praznoj ulici, u zargljaju neke melanholične kiše koja boli, brisači u ritmu mi pokazuju jasnu sliku noći iako im je kiša na tren pokvari.

Baš tu, meni, ženi u dugoj svilenoj haljini i bundi, sa bosim stopalom na papučici kočnice, Hulio Iglesias pjeva šta je ljubav, ali ona patetična, ona što boli.

Prema definiciji Huliovog glasa i muzike ljubav je par minuta čekanja na semaforu.

Ljubav je usamljenost goja godi i koja mi tebe pod rebra pošalje.

Ljubav je gluhonijemi dječak u kabanici koji mi kuca u prozor i nudi da od njega kupim cvijet. I to kada mu znakovnim jezikom ponudim kupiti cijeli buket  on mi odgovori da su hrizanteme poklon za mrtve.

Ljubav je sve u toj noći. Mokri pločnici. Životi iza prozora i navučenih zavjesa u obližnjim zgradama. Taxi koji možda vozi nekome nekoga.  I osjećaj da bi i ova noć, u kojoj te samo zamišljam i osjećam, trebala da traje do kraja vijeka. Jer  u toj kišnoj noći, negdje u nekoj pustoj ulici, u autu smo sami Huliov glas i ja. I on mi u uho o ljubavi i tebi pjeva.

Bolna je korist od kiše za one koji vole nekoga. Baš kao i ljubavna muzika Hulia Iglesiasa.  I jedno i drugo me tjeraju da u retrovizor pogledam i u njemu tvoj pogled ugledam i pitam te „Kuda ćemo sad?“


Piše: Luna Hodžić

 U sjećanje na Fares Al-Khodor ‘Cupid’, ubijenog sirijskog dječaka, koji je prodavao ruže na ulicama Bejruta.