Noćas, da prošapućem

Noćas…
Noćas, da prošapućem sve
Samo bih pokvario stvari
Srušio zidove koje sam gradio
Sigurnih, prljavih ruku
Koje ljubiš bez obzira
Koža napukla kao trake svjetlosti
Koje zakrpavaju balkonske šipke i
Nebo u platno za crtanje

“Tako si dosadan pjesmom”
Reći će žderači svih radosti u čovjeka
Gubitnici bitaka protiv vremena
Tako mora da dosadno živim, ljudi moji
Jer tek u pjesmi vijorim
Van labirinta ubojitih misli

Noćas ne smijem šaputati
Stvarnost je za to preglasna
Zidovi žbukani obećanjima
Najprije od svih se ruše
Prljavih istrošenih ruku
Uške i obrazi se groze
Još jednu bitku sa vremenom
Započinjem i nesvjesno
Krvarim platnom
Crtkam, bit će

Na vrhu tvog nosića
Puštam tišinu da odmara
Ako kažem nešto pogrešno
Važit će, barem u knjigama
Slušaj, bogata pjesma
Siromašnog ljubavnika proganja


Autor: Emanuel Mančo Srpak