Dugo nikog nije puštao unutra. Mati je neumorno patrolirala pred vratima njegove sobe i lomeći prste izgovarala molitvu. Otac je ćutke srkao kafu. Slušao je njen uplašeni šapat i ježio se svaki put kad spomene Boga. Za njega su molitve bile besmislica jer, govorio bi često uz fić rakije, kakve koristi tražiti izlaz od onog koji te u tu poziciju i doveo?

Mati je pak bila starinska bosanska žena, do kosti predana svojoj porodici i sa karakterom čvrsto utemeljenim u vjerovanje  Božijoj milosti. Nije vodila mnogo računa o sebi i u godinama nakon rata, ne sjećam se da li je ijednom izašla u grad na večeru ili priuštila sebi nešto za čim nije bilo prijeke potrebe. Novac, slatkiše, jednu trešnju koju bi ubrala kraj ceste – sve je ostavljala za svoju djecu.

– Sjedi malo, hladi se kafa.

Šapat molitve u spojene dlanove se nastavio kao da joj stari ništa nije rekao. Ustao je, otišao do nje i poput peruški joj spustio ruke na ramena.

– Moraš ga pustiti da sam nađe svoj put. Hajde.

Mati je podigla pogled ka njegovom licu, tamo našla stegnute zube sakrivene iza usana zategnutih u imitaciju osmijeha i u njegovim očima prvi put u dvanaest godina braka, prepoznala strah. Usna je zadrhtala i kao pokošena, srušila je suze na njegova prsa. Udarala ga je pesnicama kao da je on kriv… a on riječi nije rekao.

…..

Padao je prvi mrak na Sarajevo. Stari je prijekog pogleda gledao ka nebesima, majka plakala naslonjena na njegovo tijelo a ja virio kroz ključaonicu pitajući se zašto mi ne daju da vidim burazera.

– Ajde sad, reče stari glasom kojeg ranije nisam čuo iz njegovog vojničkog tijela.

Uze je za ruku i odvede u dnevnu. Sjeli su za stol. Stari je nasuo sada već mlaku kafu i upalio vijesti televizije Sarajevo. Po svom standardnom ritualu, komentarisao bi kako nema šanse da prođe nova reforma penzije, kako je reklama „Fakat miriše bijelo“ fakat glupa i kako bi bilo lijepo da makar jednom pogode šugavu vremensku prognozu. Mati je grlila šoljicu kafe i zureći u ništavilo pred vlastitim očima, pokušavala da uhvati rutinu svakodnevnice.

Džezvu i dovršene šoljice kafe je odnijela u kuhinju, a stari na stol izvadio fasciklu sa nalazima i spiskom brojeva telefona. Dok je mati prala suđe u ledeno hladnoj vodi, trudila se da priguši plač jakim mlazom vode od kojeg su ruke trnile kao ožarene. Stari je telefonirao.

– Dakle, vi ne možete ništa uraditi?

– Pa dobro, sigurno postoji neko ko…

– Ne možemo jer…

– Ma otkud nam pare za Italiju, zaboga?

– Uredu, uredu, izvinjavam se. Dajte mi njihov broj.

– Tanak mi je engleski ali snaći ću se, hvala na pitanju.

– Oprostite još jednom. Ugodan dan.

Par takvih poziva se smijenilo, svaki sličan prethodnom. Mati je već oprano posuđe prala po četvrti put a ja stajao kraj otškrinutih vrata kada je stari primijetio moj uplašeni pogled.

– Šta je bilo maleni? , reče i ispruži ruke prema meni pa me kllimnuvši glavom pozva u krilo.

– Mogu li kod braca? , pitam starog gledajući u hrpu papira na stolu.

– Ne možeš još pile, deba mora malo da bude sam.

– Ali nećemo galamiti, stvarno.

– Znam mišu, reče stari vidno potresen i poljubi me u tjeme. Znam da nećete ali vidi, tvoj brat se ne osjeća dobro i moramo mu dati vremena da ozdravi, pa ćete se kasnije igrati. Uredu?

Klimnem glavom i sjedeći na njegovom krilu, razmišljam kako dugo nismo igrali lopte u dvorištu. Stari me jednom rukom čuva u krilu a drugom telefonira.

– Hello, is this oftalmology clinic?

– I'm sorry, my English bad but I need information.

– Yes, my son. I sent his test by mail. We need your opinion.

– Right, boy from Sarajevo.

– Okay..

– Aha.

– I understand.

– I will let you know.

– Hvala, prijatno. Uh sorry, I mean goodbye.

Prstima protrlja sinuse, prođe rukom kroz kosu i samo ispusti telefon na pod kao da mu je ruka prestala da radi. Mati zatvori vodu i jezvo pogleda oca. Sobom odjeknu tišina i ja prvi put osjetih da nešto golemo nije uredu. Zurio sam u papire pokušavajući da shvatim te slike naočala sa nekakvim brojevima okolo, u isto vrijeme vježbajući riječi pošto sam tek naučio čitati.

– +6 lijevo, +7 desno

– Progresivvno

– ..degenerativ…no

– Očno dno nerazv…neraz….vijeno

– ..hirurški zahvat

– Bez gara..garantov… uspjeha

– 5 godina ili manje

– ..lni gubi…bitak vida

– Genetski deform…deformi…tet

– ..specij…alistički

– Klinika za vid, Padova

– 370000, neko čudno slovo S

– Dr. Sefić,

– Sarajevo

Razmišljam kako je taj papir idealan za novu tehniku savijanja aviona koju mi je pokazao Mine. Kaže da puno bolje lete kad im saviješ krila na krajevima i kad na zadnjem dijelu pocijepaš jednu malu traku i saviješ je prema gore. Kaže da je to vidio u nekom magazinu kojeg njegov stari uzima, pravi vojni avioni imaju ta čuda koja se zovu zakrilci sa kojima ćemo garantovano rasturiti ekipu iz Ruđera Boškovića i postati šampioni u bacanju papirnih aviona.

Htjedoh pitati starog zna li on išta o zakrilcima i može li mi pokazati kako da ih savršeno savijem ali baš u tom trenutku me podiže s krila i privi uz sebe.

Bješe to jedan od onih zagrljaja koji se duboko urežu u čovjeka i tu se ulogore, čineći da čitav život osjeća hladan dah sjete i zaudara na tugu.

Osjetih kako kroz mene siječe ledeno hladan vjetar i tijelo trni, pa poželih da se otmem ali stari nije puštao. Mati je žurnim korakom pobjegla iz sobe, zalupila vrata i jastukom gušila suze. Vrata bratove sobe su gutala tišinu. Brava je mirovala a on nije pustio ni glas.

Stari je par minuta kasnije krutim pokretom spustio svog sina kraj sebe, rukama obrisao lice kao da se umiva i upalio vijesti televizije Igman.

– Vidi majku im, opet poskupljenje.

– Uskoro će škola, samo se ti smješkaj.

– Normalno da je Velež dobio, pa mali, da ti samo znaš kakva je to generacija sa Papetom bila!

– E čuj kiša. Evo glava ako bude, al’ hajd’.

Još dugo se stari raspravljao sa dnevnikom pucajući kontru na svaku rečenicu marionetama od voditelja, ali u glasu mu je nešto nedostajalo. To nešto nikad nije vratio.

Dvadeset godina kasnije, sred sparnog Juna baš poput onog devedeset sedme, s njim gledam vijesti i tačno osjetim kuda me još onda stegnuo rukama.  Slušam kako galami na Bakira, kako psuje Arape i šugave šoping centre što niču na mjestima gdje je trebalo graditi fabrike i kao da mi je ponovo šest godina – zagrlim ga.

Moj stari je nakon devedeset sedme postao zajeban tip. Njegovog se osmijeha više ni ne sjećam, kamoli possljednjeg trenutka nježnosti kojeg je pokazao. Postao je strog. U tišini svog tvrdog pogleda, radničkim je šakama sagradio zid oko svoje porodice nikada više ne pokazavši znak slabosti ali.. taj trenutak, taj jedan zagrljaj dvadeset godina kasnije… ne znam to staviti u riječi. Razumio je.


Autor: Adis Ahmethodžić ◊ Izvor fotografije: parents.com