U košulji neudobno zakopčanoj do grla, u nekim hlačama na peglu i kaišem kojeg sam jedino na svadbama nosio, nesigurnim se korakom penjem uz stepenice. Cipele se presijavaju i lupkaju u polumraku o betonske stepenike, disanje mi je nemirno, a u ruci šuška vrećica sa bombonjerom, sokom i nekom nasumično odabranom belgijskom čokoladom. Nisam skratio bradu, nisam začešljao jednu od onih pederskih frizurica na stranu kako bih se dopao njenoj mami ali jesam se, jebiga, picn’o k’o da idem na svadbu.

Trebalo je uzeti lift, pomislim zastajkujući na četvrtom krugu stepenica. Otpuštam ono posljednje dugme košulje, uz prozor što gleda na Željin stadion hvatam dah i nasumično skrolam neki članak na dnevnom portalu samo da nečim drugim okupiram misli. Vuče me neodoljiva želja da zapalim ali to vjerovatno nije pametna ideja. Njen otac, bivši vojni komadant a sada vlasnik zaštitarske agencije i trener jedne od onih istočnjačkih borilačkih vještina, sigurno ima neku zen moć da namiriše nikotin, drogu ili alkohol na dvadeset kilometara udaljenosti. A opet, ni sam ne znam otkud ovolika potreba da ostavim dobar utisak. Ni prvi ni posljednji put da sjedim sa roditeljima neke moje djevojke, kod nekih se imalo o čemu pričati, kod nekih se samo gospodarilo neugodnim tišinama ali na kraju dana, izlazio sam iz tih stanova rasterećen i bez ijedne brige na svijetu. Ta moja nonšalantnost je nekad donosila rezultate, nekad nije, ali poenta je bila u tome da me nije bilo briga.

Ko ga jebe – pomislim, i uz onaj na kant otvoren prozor što sa haustora gleda na stadion, zapalim cigaretu i odmjerim misli. Dole u uglu parkinga u hladu ispod topole gledam svoj auto. Uredno parkiran pored nečijeg Mercedesa, prašnjav, neopran, žalio mi se kako ga je golub posrao samo što sam ga ostavio dole. Trebalo bi ga oprati jednog od ovih dana. Iz nekog razloga su me te jednostavne aktivnosti uvijek zabilazile, niti sam imao volju za njima niti su mi nešto posebno smetale. Auto prljav, stan neuredan, pepeljara pretrpana, knjige na polici nabacane, neke pročitane do pola, neke nikad počete, a skoro sve ukapane pepelom i kafom… i vječito pretrpane misli. Jedino je na papiru sve složeno kako treba.

Pred kraj cigarete mi zazvoni telefon, njena slika na ekranu. Javim se, povačim dim, bacam pikavac kroz prozor i kažem joj da stižem. Prikopčam ono posljednje dugme jer, eto, iz nekog razloga mislim da to tako treba, da odajem utisak profesionalnosti i otmjenosti, iako te dvije osobine nikako ne bi smjele i istu košaru sa mnom ali ‘ajde, ne smeta mi toliko pa ga zakopčam. Ubacim dvije žvake i polako do šestog.

Sa stubišta krećem izduženim hodnikom prema njenim vratima, već razmišljam ko će da otvori i opet, koji je pravi način da se pozdravim ali Anja mi olakšava situaciju, stoji u bijeloj haljini prošaranoj ružinim cvjetovima tu na pragu, širom otvorenih očiju, nasmijana, očigledno zadovoljna košuljom koju sam odabrao, ali i dalje nemirno lomi prste jer, hiljadu puta mi je to do sada ponovila, ubijeđena je kako se njen otac i ja nećemo slagati.

Nagnem se da je poljubim u čelo, njena se ruka spusti na moju podlakticu, nježna kao i uvijek, primakne se u blag zagrljaj, nečiji tuđi, nije jedan od naših, valjda iz poštovanja prema prisustvu svojih roditelja ili iz straha da jedno do njih ne krene prema hodniku i ne nađe nas zagrljene na pragu… pa me pogleda škiljeći kao vjeverica, nagne glavu u stranu kao da hoće pitati „jesi li to pušio“, ali prešuti, nasmije se i za ruku me povede unutra.

Kroz široki hodnik ofarban u blještavo bijelu, vodi me u dnevnu sobu gdje bi trebalo da sjede njeni roditelji. Čvrst stisak vojnog lica, probadajući pogled i jaka vilica dočekaše me na sred sobe, prije nego sam stigao riječ da izgovorim. „Dakle ti si Saša“, reče promuklim glasom, i ostade na tome. „Ja sam“, rekoh.

Njena se mati pojavila iz kuhinje par minuta kasnije, nervozna, užurbana, sva smušena u vlastitom koraku, ide prema meni i grli me kao što majka grli vlastito dijete. „Dobro nam došao sine“, izgovara sred zagrljaja a ja k’o stablo breze, povijam se lijevo desno prateći njene pokrete u zagrljaju, pokušavam se zahvaliti al’ mi nekako neugodno pa tek kad me pustila, stižem da kažem par riječi, da se zahvalim na pozivu i naglasim kako im dom divno izgleda. Mati se postidi, krene lomiti prste baš onako kako to Anja radi i izvinu se jer mora nazad u kuhinju da meso ne prigori.

Večera bješe bogata, sa nekoliko različitih jela, raskošna u bojama i ukusima. Anjina je mama fantastična kuharica a par puta je, uz Anjino negodovanje, naglasila da je i kćerku podučila svim tajnama zanata, smješkajući se mislima koje joj prolaze kroz glavu. Ja nisam mnogo govorio – niti sam posebno vješt sa srećnim porodicama, niti se umijem opušteno ponašati na takvim večerama. Trudio sam se da uljudno odgovorim na svako pitanje, da jedem umjereno i pristojno i da se kojim slučajem ne ukapam po košulji – ne bi mi bilo prvi put.

Nešto kasnije, Anju je mati odvela u kuhinju da joj pomogne sa pospremanjem posuđa, pa smo za stolom ostali njen otac i ja. Iz staklenog pretinca ormara u kojem su uglavnom stajale slike, ukrasi, par vojnih odlikovanja i nekoliko knjiga, izvukao je flašu domaće rakije pa ponio dvije čašice prema stolu. Nisam ih tražio, neću ih ni odbiti. Natočio nam je piće, iz unutrašnjeg džepa svog prsluka izvukao tabekeru, ponudio me a ja nisam znao da li me testira ili je već vidio kroz svaki sloj moje večerašnje nepušačke maske pa odbijem, ne previše iznenađeno niti drsko, tražeći onu nonšalantnost koju sam nekoć nosio na ovakva okupljanja. On podigne obrve pa slegne očima, vrati tabakeru u džep i popije gutljaj.

„Dakle, inžinjer? Nije ti to loše.“

„Ne mogu se požaliti.“

„Radiš?“

„Radim.“

„Gdje radiš?“, kažem mu.

„Solidna firma, solidna. Jednom su za mene nešto radili i prijatno me iznenadili.“ Povlači dim, otpija piće i nastavlja. „Stranci su to, jebiga, nema tu prostora za zajebavanje.“

„Dobro je za sad, vidjećemo.“

„Nego da te pitam.“

„Pitajte.“ Već mi smrducka kuda ovo ide.

„Tvoje ime, Saša.“

„Šta s njim?“ Postajem defanzivan.

„Je’l to nešto skraćeno ili..?“

„Ništa skraćeno, na ličnoj piše Saša. Dobio sam ime po čovjeku koji je spasio život mom ocu.“

 „Dakle ti si…“

„Pitate me za naciju, religiju ili oboje?“

„Pitam te ako bude svadbe, hoće li ona biti šerijatska ili crkvena.“

„Nisam religiozan, neće biti crkvi ni džamija.“

Stari otpija piće do kraja, spušta čašu na stol i skenira me pogledom. Ja kao da toga nisam svjestan, gledam po zidovima njegove slike u svečanim generalskim uniformama, oružje uramljeno iznad komode sa TV-om, ordene okačene tik iznad fotografije na kojoj drži svoju kćer u naručju, gledam vjerske knjige na policama i u onoj istoj komodi iz koje je izvadio piće, gledam veliku sliku ispred Begove džamije, sliku na kojoj su on i njegova supruga, ona pokrivena maramom, u ruci drži svetu knjigu, oboje nasmijani i mladi kao što smo Anja i ja danas. Vjera i alkohol su kod njih, izgleda, bili normalna stvar.

Vraćam pogled na njega, ježi me njegova grimasa pa iz džepa vadim kutiju i palim cigaretu. Anja ulazi u sobu, zastaje, vidim na periferiji svog pogleda kojeg držim na licu njenog oca kako me gleda, kako oklijevajući korača prema nama i spušta na stol šoljice kafe, pa žurnim korakom bježi iz dnevne sobe da se kojim slučajem ne zadesi tu kad krenu riječi. Njen otac mijenja izraz lica, nije to više nadmoćna vojnička staloženost, spušta obrve, ugao usana mu se izvlači na jednu stranu i gleda me jednim od onih osmijeha kojima se gleda neprijatelj pred borbu. Ja otkopčavam ono dugme koje me neopisivo guši, stresem sa sebe prašinu smušenosti i stida, ispravim ramena i zauzmem stav muškarca. Sve ili ništa, ovaj put.

Bez ikakve maske na licu, bez straha ili želje da mu se dopadnem, srkao sam svoju kafu i uživao u ćutanju. Ljudi često kažu kako su im te tišine neprijatne, a ja u njima nalazim mir i tek tad mogu jasno fokusirati misli na vlastiti svijet. Ispušili smo svoje cigarete, popili svoja pića i više ni riječ nismo rekli. Stari je ustao, sa rukama na leđima zaobišao stol kao što vojni general obilazi oko vojnika koji je nešto skrivio, stao par koraka od mene i čekao da i ja  ustanem.

Kada sam to uradio, on je pružio ruku. Ja sam pružio svoju, rukovali smo se. Sve što je rekao bilo je: „sad možeš ići.“ Pogledao sam prema vratima koja su vodila u kuhinju, odmjerio ga pogledom čekajući da mi dozvoli da se pozdravim sa Anjom i njegovom suprugom ali je taj ledeni izraz lica ostao isti.

Napustio sam stan ne pokazavši ni gram potrešenosti, ne okrenuvši se za zalupljenim vratima, ne misleći na Anju i njenu savršenu porodicu u njihovom savršenom domu. Sišao sam niz stepenice najbrže što sam mogao, upalio auto i odvezao ga u jednu od onih samouslužnih autopraonica. Zavrnuo sam rukave košulje, uzeo crijevo u ruke i prao auto dobrih pola sata. Otvorio sam sva četiri vrata i gepek, prebrisao svaki centimetar iznutra, zatvorio vrata, suhom krpom ga posušio a zatim otišao do benzinske pumpe, natočio pun rezervoar goriva, kupio dva-tri mirisa za auto, jedan okačio sa unutrašnjeg ogledala a drugi ubacio u pretinac, pustio muziku i obišao krug Sarajevom.

Bilo je već jedanaest kada sam klizio prema Principovom mostu, neki me vrag nažuljao pa skrenuo desno, ostavio auto tamo na parkingu iza At Mejdana, prošetao i pješke prešao Principov most. Ušao sam u čaršiju kao u vlastiti dom, osjetio poznate pločnike pod stopalima i kroz gužvu i buku sve većeg broja turista, probio se do Begove džamije.

Stajao sam u haremu kraj česme, gledao gore u munaru i razmišljao o tome kako ljudima život lako udari u glavu. Gledao sam vjernike posvećene svojoj molitvi pa iz džepa opet izvukao cigaretu i zapalio. Pomjerio sam se u sami ćošak harema, naslonio leđa na kameni zid i makar pola sata posmatrao te ljude. Misli me nisu umarale, nisam pokušavao razumjeti ni Anjinog oca, ni mog oca, niti bilo kojeg drugog čovjeka kojem su ratne godine prošle kroz krv. Nije me bilo briga za njihove žrtve niti za godine koje su ostavili u rovovima boreći se jedni protiv drugih, ni sami ne znajući za šta – u tome nisam vidio ništa sveto. Moja je svetinja bila ljubav, Anjin osmijeh, godine koje smo jedno drugom obećali i godine koje nam žele oduzeti – i vječito pitanje, mogu li oni to razumjeti?

Vraćao sam se prema autu, bila je ponoć. Nije bilo propuštenih poziva, nije bilo poruka niti tragova da me Anja pokušala pronaći. A opet, ni ja nisam nazvao nju. Sklonio sam se u park At Mejdana, sjeo na klupu i pozvao njen broj bez jedne jedine ideje šta ću reći ako se javi. Zvonilo je tridesetak sekundi bez odgovora, veza se zatim prekinula. Nisam pokušavao ponovo. Postajalo je hladno, gurnuo sam telefon u džep i upalio auto. Spustio sam se Sarajevom slušajući neki stari jazz i došao u svoju mahalu. Pred zgradom me čekalo moje parking mjesto.

Parkirao sam, krenuo prema ulaznim vratima kada sam čuo zvuk padanja ptičijeg govna na haubu auta.


Piše: Adis Ahmethodžić Izvor fotografije: vice.com