Poželjela je da ga upozna

Automobil je jurio. Njen otac je dodavao gas i oštro skretao, žureći da što prije stignu kući. Ona i brat su sjedili na zadnjem sjedištu, majka je spavala na prednjem, a kiša je padala i kapi su udarale o prozore automobila. Razmišljala je o svojim igračkama koje su, usnule na policama, strpljivo čekale da se ona vrati kući. Mislila je kako su sve one njeni drugovi i kako bi bilo lijepo da oni mogu da joj odgovore kad im kaže neku svoju tajnu. Možda bi plišani tigar znao da joj objasni zašto tata voli da gasi cigarete o jastuke, i zašto mama često ima plave krugove na licu. Možda bi žuta maca znala da joj objasni zašto mama plače svaki put kad tata kasno dođe s posla, mumla dok priča i govori ružne riječi. Možda bi… Nije stigla ni da pomisli šta bi možda moglo da se dogodi, a već je skliznula sa sjedišta automobila i cijelo tijelo je počelo da je boli. Toliko je boljelo da nije mogla ni da plače.

„Mama, mama…“ tiho je izgovarala. Ništa. Odgovora nije bilo. Čula je brata kako plače, a onda i tinu ninu tinu ninu, kao kad dolaze one čike koje gase vatru kad je ljeto i šuma i onda počne da gori. I onda više ništa nije znala. Zatvorila je oči.

*

Prošle su već 22 godine od tog događaja. Bila je to godišnjica najtužnijeg dana u njenom životu. Taj dan je bio kraj. Tad se jedan dio njenog života završio, a drugi počeo. Tad je imala nepunih pet godina, a već je izgubila sve što je bilo važno. Ostala je sama i odlučila da će da se ponaša kao velika. Sa pet godina je, za svega nekoliko sati, izgubila mamu, tatu i brata. Sa šest je imala lutku, ružičastu mašnicu za kosu, par sličica i najbolju drugaricu u sirotištu. Sa deset su njenu najbolju drugaricu usvojili. Opet je ostala sama i nikad više nije čula ni riječ o Nađi. Sa trinaest su joj porasle grudi i dobila je „ono“ što imaju velike žene. Sa četrnaest je pošla u srednju školu. Sa šesnaest je počela da puši. Sa devetnaest je upisala književnost i otišla iz sirotišta.

Danas, sa dvadeset sedam, sjedi u baru, puši i piše priču o čovjeku vuku. Traga za najboljim načinom kako može da sabere sve loše ljude koje je u životu srela, i sve nihove mane ulije u jedno biće koje će biti toliko savršeno i, u isto vrijeme, toliko strašno da se svakom ko bude čitao zaledi krv u žilama. Pogledala je na sat. Imala je još svega deset minuta prije polaska na posao. Zapalila je još jednu cigaretu i prinijela šolju kafe svojim usnama. Kafa je već bila hladna, baš onako kao što ona voli.

Pogledala je oko sebe i za stolom u uglu vidjela onog istog plavokosog muškarca koji je dan prije pokupio njen upaljač. Poželjela je da ga upozna. Uzela je komadić papira i napisala poruku, a onda spustila upaljač na nju. Popila je poslednji gutljaj kafe i ustala. Prije nego što je krenula prema izlazu, bacila je krajičkom oka pogled prema upaljaču i ceduljici na kojoj je pisalo: „Priđi mi sutra. S.“


Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: thoughtco.com