„Nekada je bilo drugačije. Znaš, mene je ostavila djevojka jer sam bio romantičan. Smetalo joj je to kod mene!“, razočarano mi se povjeri moj prijatelj čije ime ne želim otkriti.

„Znaš danas ja radim suprotno. Ja ih ostavim jer nisu romantični!“, odgovorih mu jednako razočarano.

Ustvari, neki su romantični. Sretnu se sa djevojkom, desi se taj čudni fluid, ono kada se ruke tresu, kada pogledi govore više od riječi , kada vrijeme stane i postoje samo njih dvoje, stol u zadimljenom kafeu, glas Roberta Palmera i njegova odlučna rečnica: „Volio bih sa tobom putovati na oblaku!“

Romantika! Gle… evo je… nije umrla… to je to!

Ona mu pogledom potvrdno odgovori. On je uhvati za ruku i gotovo plačljivim glasom kaže: „Ali kako da putujem sa tobom oblacima kada ja imam curu?!“ Ona istrgne ruku, najednom se začuje žamor ljudi oko njih i pomaganje Roberta Palmera „Mercy  mercy me…“

„Mislim da bih trebala krenuti sada. A ti se javi curi jer već nekoliko sati nisi.“

Postoje i oni drugi, oni imaginarni romantičari. Oni šalju virtuelno cvijeće, neprikosnovene stihove Jesenjina i onda kada dobiju poruku o tome kako je konačno vrijeme da se sretnu , oni pošalju poruku punu iskrenog kajanja u kojoj stoji: „Ali kako da se sretnemo? Ja sam oženjen!“ I onda jedino što ona može da pomisli jeste koliko je njegova žena (ne)sretna kad ima tako romantičnog muškarca koji stigne pored nje usrećiti još ko zna koliko djevojaka putem interneta.

Pitam se gdje su oni poput mog prijatelja, kojima romantika nije nepoznata riječ, već način da pokažu ljubav, jednoj jednom! Rijetki su i stoga se kriju , da ne bi bili identificirani i od strane njihovog roda linčovani!


Autor: Luna Hodžić ◊ Izvor fotografije: pinterest.com