Pamtim ju nestvarnu!  Bespomoćno malu, a opet dovoljno veliku da napravi svoj štit. Rođenu da stvori odbranu oko sebe, da se bori, da hrabri i stvara. Čujem kako sluša šumove, pokrivena žutim ćebetom u poljima  koji liče na lavandu. Osjeti pod trepavicama  teret koji treba da nosi u očima. Svaki put kad otvori oči, tamne i pune sjaja biće spremna za još mnogo neželjenih stanara ispod očiju. Soba je hladna, čuje se po koji ulični svirac koji prođe ispod prozora. Sve miriše na neke trave, onako kako miriše ljetina. Činila se kao neka velika građevina, koja pravi i drži prekretnicu između mora, neba i kopna. U tom tijelu se sakrilo mnogo tereta, kao neka velika građevina koja se bori sa svojim skelama. Sve dok jednog dana, ne otrese sve sa sebe. Tad će možda dobiti hrabrost i samopouzdanje da stisne šake i ponese puno lavande u rukama.

U nekoj lavini, bez imena, tamo gdje se putevi bespomoćno predaju pred blatom, tamo gdje kamenje zapljuskuje obalu rijeke, živi bezbroj rijetkih i nježnih riječi. Teško ih je izreći, jer su pronašle svoj izvor kroz močvare. Sigurna, da vode protiče i da se nikad ne vrati ista. Dođe nekad bistrija, spremna da umije najljepše oči i opere kose boje maka. Ponekad dođe mutna, nesigurna i nanese mnogo izlomljenog cvijeća. Ako dodirneš taj cvijet, shvatićeš da u njemu ima mirisa prošlih ljeta. U njemu ima mnogo radosti, smijeha za oči i riječi koje su nas uspjele slomiti. Drugačiji smo sada, tvrdim! Više ni isti brodovi ne prolaze vodom, tako da i nije neki strah što ostaje bez svojih vječitih pristaništa. Ko je povezao sve te brodove u isti obruč, kad zna da će jednom doći do njihovog sudara. Skoro je prošla pored onog mosta. Bez cipela, bosa od rose i vode u očima. Trčala je po kamenju, kao da joj dodira nije bilo dosta. Probijala se kroz sve te daljine, dodirujući svojih nogama koprive i lavandu u isto vrijeme. Poneki dilber bi prošao pored nje, beskrajno daleke i nedostižne. Poput neke velike tvrđave u vlasništvu prgavog sultana. Ponijela je u očima mnogo plave vode s nekog otoka, soli u kosi i odvažnost slavnog galeba. Sve je to nosila na grudima, srcu i leđima. Ostavljeni duh, koji više nema pravac, sve dok ne prođe kroz maglu. Usput možda pronaće nekog, da pokuša voljeti snažnije i dinamičnije za brzinu njenog srca.

Možda to bude neki Cigan, koji upravo odlazi iz svog putujućeg pozorišta. Crnog oka i još tamnijeg srca. Onaj koji nosi gitaru na leđima i veliki šešir iznad glave. Eh, da samo znaš kakav je njegov osmijeh. Koliko toga nosi na srcu, duši i petama. Čvrsti stisak ruku i šešir prepun obmana leži duboko uronjen u rijeku. Istu onu u kojoj nekad ne možeš vidjeti svoj lik. Polako nestaje ona patetika na starim pločama, o tome kako umire ljubav dok muzika beskrajno tiho svira. Jednom ćeš čuti da ju je prodao, zbog crnih konja i dubokih šuma na padinama sjevernog vjetra. Okreni svoj brod! Tamo gdje rode posmatraju nježne oči i korake u poljima i ispraćaju rijetke brodice. Sve to dok traži odraz u vodi preko puta. Sve stoji, iza je veliki oblak u zagrljaju guste magle. Kroz gusta polja bi se pojavio neki uplašeni korak, koji nije siguran da može preći duboku rijeku. Mi stojimo i danas kao kipovi, koji su na još jednog izložbi voštanih figura. Kao ljudi koji stoje kao dokaz, da nešto ne treba i ne štima. Stojimo i ćutimo!

Dok se oko nas ruši svijet, plav od sna i blijed kao lice otetog čovjeka. Kada idemo beskrajno daleko i krivo sebe za sve što je bilo. Što ne možemo da potisnemo tu nestašnu zvijer u sebi. Koja nas svakodnevno vraća na početak i koja nikome ne daje drugu šansu. Sve dok ne počnemo nestajati, duboko ispod površine. Poput neke slavne zemlje, koja polako gubi svog pukovnika. Drugi prolaze i uzimaju sve što je ikad bilo napušteno i odbačeno.


Autor: Ivana Lakić ◊ Izvor fotografije: savacommission.org