Ja sam tad još bio dijete ali dobro pamtim
kuću rahmetli Ramiza na onoj livadi ispod dedinog oraha.
Bio je pitom čovjek, volio djecu
a mene čini mi se najviše pa me je, kad god bi vidio da skakućem oko’kuće
zvao da siđem kraj dedinog oraha u njegovu avliju
da se spustimo niz stepenice u bašču u kojoj je
svaki dan trijebio i okopavao jagode.
Zajedno bi nabrali pun naramak krupnih jagoda i ja bih žurio kući
da nani pokažem šta mi je dao deda Ramiz
a on bi, k’o sad da ga gledam, pružio osmijeh preko lica i
dok grabim korakom uz livadu gledao za mnom
ne kazavši ništa.

Žena mu se zvala Sevda i dane je provodila galameći na njeg’
njihove su svađe starijima od mene bile šega
a meni bi vazda bilo žao kad čujem njen piskutavi glas
pred kojim deda Ramiz izlazi u bašču i ćutke zatura glavu u jagode.

Jedne sam večeri s prozora gledao kako golemi plamen
guta krov i zidove deda Ramizove kuće
svijet se okupio i sa strane gledao ne mogavši ništa
a deda Ramiz i njegova Sevda
sjedili su na ledini zagrnuti humanitarnom dekom i nijemo gledali
kako im kuća nestaje.
Nit je Sevda galamila, nit je Ramiz od nje bježao.
Tako naslonjeni jedno na drugo, bez igdje ičeg u Saraj’vu osim te kuće
a sad i bez nje
zaboravili su na razmirice u koje su sturili godine
pa im je došlo iz guzice u glavu
da osim jedno drugog, na ovom dunjaluku nemaju ništa.

Neko mi je onomad rekao da su otišli u Rogaticu
u nekakvu trošnu kuću kod Ramizove sestre udovice
da su tamo živjeli još koju godinu i da je deda Ramiz
umro od srca u devedeset nekoj.
Vele da su živjeli mirno, da je bilo dobrog zdravlja i da se iz te kuće
nikad riječ nije čula
osim jutra kad je Ramiz umro.

Sevda je poživjela još koju godinu,
u tišini svodila račune svog života sama sa sobom
i opet kažu, a ja ne znam kol’ko je ljudima vjerovat’
da joj je tog proljeća jedan čovjek iz svoje bašče
svaki dan prodavao naramak jagoda
a kad im je sezona prošla
prošla je i nana Sevda.


Autor: Adis Ahmethodžić