Le fou Pierrot,

U šta smo se pretvorili? Još ću da pomislim kako je ljubav samo iščekivanje i sanjanje, te kako je ljepota leptira ništa spram gusjenice.

Nepodnošljiva lakoća postojanja i šutnja među nama.

Svakodnevni susreti u kuhinji, u krevetu, u liftu.

Postavljamo lagana pitanja i odgovore očima jedno drugom. Hladni, prazni pogledi.

Je li to sve u što smo bezglavo hrlili? Trčali preskačući stoljeća.

Ispunjenje želje traje samo tren.

Nestaje strasti i snova jer su nam na dohvat ruke.

Le fou Pierrot,

Usamljena sam.

Kažeš da znaš i onda me dodirneš. Onda probudimo sjaj u očima i kažemo kako nećemo otići jedno od drugoga, ali kako je valjda normalno da se i ovo dešava.

I gdje smo sad? pitam te

U našem stanu, u nekoj aveniji u New Yorku. Imamo i one vanjske stepenice, i zidove od fasadne cigle, veliki krevet i sunce u njemu, slušamo VM i ljubimo se.

Nasmješim se i pomislim kako je i leptir lijep ali se vrti i vrti i ne možemo tu ljepotu ni da vidimo dok se ne zaustavi na trenutak na jagodici tvog ili mog prsta.


Piše: Luna Hodžić