Strah me da ću te zaboraviti

Nekada je život trčao za mnom a sada ja trčim za njim. U štiklama sa osmijehom lepršavo sam trčala kroz dane ne znajući im ni ime. Danas ti dani nestaju kao dijelovi lica i tijela žene sa stare freske. Prvo se pretvore u mrlju, zatim se ogule i nestanu sa zida. Možda će neko u nekom drugom životu da ih restaurira, ako se ponovo rodi neka blesava žena sa drugom bojom očiju i pepeljasto plavim loknama, koja će često govoriti “deja vu” i zagrcnuti se od smijeha.

Ja imam strah. Nemam ni četrdeset a bojim se kraja. Bojim se da ću da te zaboravim. Ili da ćeš se vratiti kada bude prekasno. U neko napušteno i zaraslo dvorište. Da ćeš pitati komšije. I da ćeš rukom na nadgrobnom spomeniku otkriti kako sam malo živjela poslije tebe. Znaš i sam da svaki pravi pjesnik umre mlad od sušice. Možda ću i ja tako.

Ali nije mene strah smrti, strah me je da ću te živa zaboraviti. Da ćeš se dovoljno dugo ljutiti da te nestane. Da će doći mladi momci sa kantama i merdevinama i prekrečiti zid na kojem tvoj portret gledam. Reći kako će tu nastati novi zid i nova freska. Da će mi neko izmamiti osmijeh, recitovati Nazima Hikmeta i pričati o tome koliko je nebo prostrano i neistraženo. Da ću se zanijeti slušajući ga kako priča i zakasniti na let i na sve što sam čekala. Strah me da ću te okrznuti nekad ramenom a da nijedno nećemo se ni okrenuti ni izviniti.

Ali nije to moj najveći strah.
Strah me je da ću te gledati a da te neću poznavati. I da ću se u onim trenucima kada se sjetim tebe i života ljutiti zbog dana koje smo proveli ljuti i razdvojeni.

Strah me da će me Alzheimer uzeti i da će mi se um pomutiti i da ću i tebe i ovu ljubav u sebi imati a da za to neću znati.

Zato mi smetaju ovi dani koje križam i svakom od njih ime znam. Jer prebrzo dolaze jedan iza drugoga. I prebrzo unose u mene strah i brišu sjećanja.


Autor: Luna Hodžić