I tako noći svake

Pogledam u lice mjeseca,
dalekog i nedostižnog.
Čujem jedva primjetne otkucaje.
Točke sjajne, beskrajne…
daleko su.

Daleko od mene,
ali svejedno ih vidim,
svejedno ih osjećam,
obavijena njihovim sjajem.

Tu sam, potpuno gorim,
gorim na vrhu planine masivne.
Dišem, dišem pod morem,
u dubini hodam.

A one? One mi put pokazuju.
One me vode,
sebe tražim…
Tražim tebe i krvarim modro,
a zatim se gubim.
Gubim se, izlaskom sunca.
Gubim se kada nestanu zvijezde.
Kada nestanu vodilje moje.

Sebe nisam našla, a ni tebe,
a sada… Čekam svoje zvijezde.
Čekam ih,
ponovno da mi pokažu put,
ponovno da tražim nas.

I tako noći svake,
daleke i nedostižne…


Autor: Kristina Kojić ◊ Izvor fotografije: favim.com