U sumrak kada se upale prve svjetiljke i grad počne život drugačiji od onog od prije par sati, u limenom vozilu zvanom tramvaj susreću se ljudi. Pogledima prelaze jedni preko drugih, dodirima osjete jedni druge a nikada ne saznaju ništa jedni o drugima. U tom limenom vozilu, koje juri i vrti se u krug, noseći u sebi  razne sudbine lahko je prepoznati neke.

Oni koji vam odvuku pogled su zaljubljeni, lahko ih je uočiti. On se mužjački drži za klimavu prečku tramvaja, ona ga drži oko struka. Dok joj on priča u vrat, ona sramežljivo gleda okolo jer želi da vidi da li svi vide koliko je u tom trenutku ona sretna.

Uočljivi su i usamljeni. Djevojka koja se drži za naslon sjedišta i gleda kako joj pored prozora prolazi grad. Nervozno stišće ručku  od naslona pokušavajući držati ravnotežu dok tramvaj mahnito juri kroz grad. Uplašena reklamom za antiprespirant i ne pokušava uhvatiti se za prečku iznad sebe a sama je i nema nikog da bi ga držala oko struka dok bi joj taj neko pričao najljepše priče u vrat. Tik do nje je muškarac koji se drži za prečku dok drugom rukom stišće unutrašnjost džepa, raširenog koraka stoji i nema problema sa ravnotežom. I on kroz prozor posmatra grad koji juri pored njega. Ni on ni ona ne pogledaju odraz drugoga u staklu prozora. Tako su blizu a tako daleko od snova…


Autor: Luna Hodžić