Napravit ću te od zemlje.

Kao nekad kolače pored rijeke. Zamutim i oblikujem prstima i dlanovima. Poslije, kada se osušiš ako negdje napukneš zalijepit ću te svježom glinom. I nakon toga ću da te obojim vodenim bojama. Bit ćeš baš onakav kakvog te volim. Poći ćeš da me zagrliš ali ja ću reći da ti se boja još nije osušila. Svejedno ćeš me zagrliti. Onda ćemo da otputujemo daleko. I voljet ćeš me. I sve će biti kako želimo i ti i ja. Pjevat ću ti na uho Video Games, a ti ćeš me nasmijavati praveći od pramena moje kose sebi brkove. Riđobradi. Onda ti pričam bajku a ti me gledaš i voliš ono dijete u meni. Jedemo kroasane u nekom restoranu na obali Sene. Kada hoćeš, pravi si džentlmen. Volim tvoj dugi kaput i ono kada šetaš ispred mene i pokušaš biti kišni čovjek pa ti se noga zapetlja i pođeš da padneš a ja padam po tebi i smijemo se. Ovo je ljubav. Dok partijamo na nekoj lijevoj svadbi na koju smo greškom došli i nakon toga jedemo tortu na trijemu hotela jer su svi skužili da smo uljezi. Sa tobom je sve ljubav. Priča i film. Sa tobom je ljubav dok ti češljam neukrotivu plavu kosu i bradu za kraj. Ljubav je kada mi mažeš prve bore koricom limuna i govoriš kako bih trebala biti trudna jer bih ličila na dunju.

Znam, napravit ću te od zemlje i udahnuti ti život onaj koji sanjam. Voljet ćemo se tamo gdje niko nikada nije. I nikada mi nećeš slomiti srce jer ako to uradiš razbit ću te kao onu latino lutku što je napune slatkišima, znala sam i kako je zovu ali nije ni važno, i pretvorit ću te u prašinu!


Piše: Luna Hodžić