Živeo kraj

Istrčala je iz stana zalupivši vratima. Htjela je da pobjegne što dalje; i od njegovog glasa, i od riječi, i od pogleda. Htjela je da pobjegne od njega. Potrčala je još brže. Suze su joj tekle niz lice. Nije se ni trudila da ih obriše jer je vjerovala da niko neće da obrati pretjeranu pažnju na djevojku koja trči, bar ne dovoljno pažnje da opazi njene suze.

U glavi su joj odzvanjale njegove riječi:

,,Znaš, malena, vrijeme je da na ovu našu farsu stavimo tačku. Toliko puta smo se posvađali i pomirili da sam već i zaboravio kako da te volim. Neka ovo bude kraj.”

Trčala je najbrže što je mogla. Nije znala gdje ide, samo je znala da ne smije da stane. Vjetar je duvao jako i kosa joj je lepršala po licu. Misli su se rojile, čas formirajući stav da ona ne zna kako dalje bez njega, čas poručujući joj da neće naći istog takvog. Da nikad neće imati istu takvu ljubav. Da će zauvijek ostati sama. Da joj sreća nije suđena. Počela je da usporava i misli su počele drugačije da se oblikuju. Bila je na drugom kraju grada i mislila kako treba da bude zahvalna što je on konačno skupio hrabrost za nešto, pa makar to bio i raskid. Svakako je to trebalo odavno da se desi. Hvala mu što joj je pokazao šta je to što joj nije potrebno. Polako je koračala dalje. Na kraju ulice ugledala je frizerski salon imena ,,Nova ja.” Ušla je, sjela u frizersku fotelju i rekla:

,,Vrijeme je za novi početak. Za novu mene. Šišaj.”


Autor: Milica Galić ◊ Izvor fotografije: favim.com